...

http://24.media.tumblr.com/381854e15f474238080fdc9c0388ff1c/tumblr_mrevnnoaLm1rd6tv9o1_500.gif

http://24.media.tumblr.com/89feefcd501f7f21db8b9454cbcfd0ac/tumblr_mre09a71X81so36fuo1_500.gif

http://31.media.tumblr.com/0d77407fc127843a29336c4dba97cf6d/tumblr_mqx3wcjUqI1s6ft4zo4_500.gif

http://31.media.tumblr.com/2351e6930d449d635905f6b76b5d7e76/tumblr_mqwin56QUA1rzcb9ro1_500.gif

Nema nas..

Duga, neispavana noć.

Sve se nastavlja.. Samo je sada još gore.. Šta se ovo dešava sa mnom? Nisam dobro. Osjećam to.
Noćas sam se dosta puta probudila, nisam mogla da zaspim. Razmišljala sam o svemu. Plakala sam..
Svega sam se sjetila.. I Stefana, i svega.. Opet. Dugo mi je trebalo da zaspim. A onda, i kad' sam zaspala probudila sam se za tri sata. Toliko sam spavala. Ustala sam, sjela za komp.. Iz kuhinje se na tv-u čula pjesma, bila mi je poznata.. Otišla sam da vidim koja je.. Iii, da. Nisam trebala. Bila je upravo ona prokleta pjesma, koja me na sve podsjeti. Onako uplakana, srušila sam se na pod ispred tv-a, i slušala.. Plakala.. Na glas.. Jecala sam kao nikad' do sad'.. To je bila pjesma "Za godine tvoje". Svaki put kada čujem pjesmu od Van Gogh-a, bilo koju, loše mi je, jako.. Ali kada čujem ovu pjesmu, 7 dana poslije toga ne mogu da dođem sebi. Toliko jako utiče na mene.
Da li se to opet vraća sva ona bol? Zašto me "pogađaju" pjesme Van Gogh-a? Da, znam odgovor.. Taj 27. jun, i koncert na kom' mi se svijet srušio.. Opet pišem o tome, ali jače je od mene..
Nije mi žao njega, već mi je krivo što je ovo još jedan poraz za mene.. I najteže se nosim s' porazima, i stalno mi se dešavaju.. Valjda to tako mora..
Želiim, ali jako želim da odem odavde, i da više nikad' ne pomislim ni na šta što me sjeća na taj poraz. Ali je sve to nemoguće.
Često se zapitam, da li ikad' pomisli na to kako je meni? I čini mi se da znam odgovor.. Ne. Ne zanima ga.
Ja se iskreno nadam da će doći vrijeme kad' će i mene biti briga za sve. Znam, neću ga zaboraviti. Ali, samo bih voljela da mi ne bude teško kad' ga se sjetim.
Priznajem, kad' se sjetim lijepih trenutaka oslika se osmjeh na mom licu.. Ne znam, ali drago mi je što se desilo, jer mi je bilo lijepo. Zato mi je i krivo što više ničeg' nema.
Drago mi je što sad postoji neko drugi, i nadam se da se neće dogoditi ništa slično ovome sa Stefanom, a kamoli da se ponovi isto.. Ne bih mogla podnijeti..
Dajem sve od sebe, zaista.
Pa ipak je teško ustati poslije pada, people..

Toliko o tome, ne da mi se više pisati, želim da se na miru isplačem, biće mi laške.. Bye.

Summertime sadness.

I ovi dani neku tugu nose..
Nije ovo ništa. Preživjela sam puno gore. Samo, vraća se. Stalno. Tu je negdje, i privremeno nestane, i taman kad' se ponadam da je sve prošlo.. Opet se sve vrati. Čak bude i gore.. Zašto? Zaašto?!
Love = pain.
Opet. Nekako.. Ne, nije ono staro u pitanju. Već nešto sasvim novo. (I)
Želim. Osjećam. Voljela bih.. A šta znam?!..
Meni je, iskreno, jako stalo. Ali, da li je tako s' druge strane?! Druga strana tvrdi da jeste, mada.. Meni tako ne izgleda. "Da me voliš istinski, onako dečije." Pa, ja to sve vrijeme i pokušavam, ali ne uspijevam, jer postoji neki zid oko tebe. I taj zid mi ne da. To me uništava.
Dani tuge..
Opet mi se budi tuga.. Tuga najveća.
Svi ovi dani.. Šugavi, prazni, nikakvi. Nije to to. Nisam srećna baš nešto.. Priznajem to. Želim da pobjegnem od svega, bar privremeno. Bilo bi mi lakše.. Ali, kako pobjeći od sebe? Od svojih grešaka? Nemoguće.
Moju tajnu neće saznati nikad' niko..
Poželim da nekome kažem.. Ali, kako ću?! Šta će biti poslije?
Znam, bilo bi mi lakše da neko zna, ali, opet, kako bih se osjećala? Glupo, da. Kao poslednji debil. Zato je najbolje ovako. Jedino stranice mog' dnevnika znaju sve.. One su jedine koje čuvaju sve moje tajne..
Sadness.
Again. Sada dok pišem ovo, opet se prepirem. Zašto je ovih dana tako? Obuzela me je neka nervoza, šta li.. Teško mi je nositi se sa svim ovim. Uvijek kada s iznerviram napišem "I don't give a fuck", ili "whatever", ali to me još više ubije. I uvijek se poslije toga javim. To sam uradila ovaj put, i javila se, i opet sve isto sa "I don't give a fuck".
God. What's wrong with me?!
"Nedostupna i depresivna". Jesam li?! Ovo drugo možda da, ali ovo prvo nikako. Sve vrijeme pokušavam nešto, ali ne uspijevam zbog te tamo nedostupnosti.
Uvijek sam ja kriva.. -.-'

Čarobni akord .

Zaista... Treba mi neko.
Ne samo da bi se vodilo kao da smo zajedno, već... Da znam da imam nekoga, kada me svi ostave. Treba mi to. Neko ko će da me voli. Da mi bude potpora. To mi sada najviše treba. Ali nema toga... Nažalost. I zaista osjećam usamljenost, prazninu. Ne osjećam da mi nedostaje neko, nešto. Već osjećam da sam usamljena, od svih udaljena. Mada, uvijek je tako i bilo. Valjda sam do sad tredala navići...

Sve je to od dima, ma kakve emocije.

Olrajt.
Sve vas je Sanja povrijedila. Svi ste kao povrijeđeni. Pa zapitajte se kako je meni?!
Htjela sam da pomognem, i sve što sam uradila bilo je dobronamjerno. Ali to niko ne shvata. Svi su ljuti na mene. Nemam na koga da se oslonim. Okej. Navikla sam na sve ovo. Samo nisam očekivala od pojedinaca. Ali, opet kažem, navikla sam.
Ostala sam sama, kao i uvijek što ostanem. Nema veze. Jednom će sve proći, znam.
Jako sam se razočarala. Niko me ne shvata. Niko se nikad' nije zapitao kako je meni zaista. I to je ono zbog čega mi je krivo. Prihvatam krivicu, koja i nije moja. Za sve sam ja kriva, ok.
Nastavite vi, onako bez mene, da ja ne bi' više pravila greške.
Uvijek sam ja ona koja se povlači, bez obzira na to jesam li kriva. Uvijek sam ja ta koje oprašta, i kad' treba i kad' ne treba. To je ono što me ubija.
Dejan je jedina osoba koju volim, i za koju sam sigurna da mi ovakvo nešto neće uraditi.
Ili je to privremeno. Ali, neka ovako ostane za sada.

"Moram biti jak da podnesem i to."

Life wont wait for you. :)

Hiii theere.. Nisam odavno pisala.. U zadnje vrijeme sve rijeđe pišem, ne znam zašto.
Pisaću za protekla dva dana. ^^

Nedjelja.
Ustala sam oko 8h. Than, čekala sam da mi Anđela javi da je pošla. Radovala sam se njenom dolasku, jako. Oko 10h mi je javila da je došla. Bila sam presrećna! Dogovorile smo se da se čekamo na trgu. I ona je čekala mene. >.< Tu smo se pozdravile, na sred ulice izgrlile, onda sam se ja upoznala sa njenom majkom.. Hahhah, prejaka žena, usta me zabole od smjeha kad' sam s' njom. :D Onda smo mi otišle na kafu, njena mama je ostala tuda negdje.. Bile smo u Lariacu, muzika je bila pff, al' navikle smo i ja i ona. Poslije kafe smo imale još sat vremena za šetnju. Sat vremena do NJEGOVOG dolaska. Koliko se ona tome radovala, toliko sam i ja. Toolikoo mi je draagoo zboog njiih. ^__^ Otišle smo do škole i ljetnikovca, do srednje. To nam je oduzelo malo vremena, i onda smo oko 12:10h krenule na trg. Bile smo se jako zapričale, i onda sam ja u jednom trenutku skontala da on šeta pored parka. Samo sam je uhvatila za ruku, i rekla "pogledaj!" Ona je otrčala preko ulice, tu su se izgrlili, i bili su mi jako slatki. Onda smo se ja i on upoznali, i svi smo zajedno otišli kod spomenika. Tu smo sjedili, smarali se.. Ustvari, ja sam se smarala. Hahah, oni suu.. Okay. hh. :')
Sve vrijeme sam ih slikavala, jer su mi bili nenormalno slatki. Slike su premoćne.
Poslije toga smo otišli opet do ljetnikovca. Odvela sam ih gore, zato što tu obično nema nikog'. Malo sam sjedila s' njima, a onda sam otišla do prodavnice, kupila sebi smoki i coca-colu, i sjela na sto ispred sale. Slušala sam muziku, jela, itd. Oko 15:20h smo svi zajedno krenuli da šetamo. Išli smo "mali krug". Bilo je interesting. Oni su razgledali, pričali smo. Ljudi su nas začuđeno gledali. Vjerovatno su komentarisali "drogeraši, narkomani" itd.. Hahah, i to mi je interesting. Opet smo sjeli kod spomenika. Pričali smo tako, i ja sam se u jednom trenutku okrenula i skontala da odozdo idu Damjan, Žuma, i još neka cura. xD Hah, pozdravili smo se s' njima, stajali malo, pričali.. Žuma me u jednom trenutku pitao "gdje ti je Toške?".. Ja sam samo onako stala, a Anđela mu je složila neku facu, tako da je skontao o čemu se radi.
Than, Anđela je morala da ide. Otpratila sam nju i njenu majku, idola, do pod Orficu. One su ostale da stopaju, ja sam otišla kući.. Bilo mi je baš lijepo s' njima svima. :)

Ponedjeljak.
Ustala sam u 10h. Doručkovala, i sve to.. Pomogla sam mami oko spremanja ručka, yeaaah. Ovih dana joj sve pomažem, i happy sam zbog toga. Jer, zaista joj treba pomoć. A i meni odgovara da nešto radim, da ne bih mislila o nekim drugim stvarima... Okay, ne mislim o Stefanu. Vidim, tako, samo, ponekad neki komentar na nešto, njegov, i sjetim se.. But, ništa ozbiljno. Zaboravljeno. Pff.
Više razmišljam o društvu, provodu... Zabranjeno Pušenje. Toliko bih voljela otić' na taj koncert, people. A, opet, s' druge strane bih voljela otić kod strica, legende. xD Ne znam, kad' bi moglo oboje.. Awwhh.. Na koncertu bi bilo premoćno! Skupilo bi se društvo, upoznala bih još onih koje želim.. Daaj. Tako mi se ide. Žao mi je što neće Tea biti.. I žao mi je što je neću vidjeti do kraja avgusta nikako, a možda ni tad'.. Stvarno bi mi prijao razgovor sa njom, but... :/
Okay, that's all...

00:00

Eto, vi koji ovo čitate.. Sasvim iskreno, uvjereno, bez pretvaranja mogu reći da se jedna noćna mora završila.. To je bila ona, ljubavna..Prestalo je sve. I radujem se tome. E sad, kako se osjećam sada? Osjećam se uvjereno, izdržljivo, radosno, zrelo.. Osjećam da nije sve onako kako je izgledalo tih dana.. Ono što je sada zaista najbitnije je to, da sam konačno ustala poslije pada, i nastavila još brže, življe! Kada vratim film unazad, nekoliko dana, bude mi krivo jer sam uradila par stvari zbog te melanholije.. Uzimala je maha kod mene, bila sam nemoćna.. Ali bitno je da je košmar završio.
Kada pustim tužnu pjesmu, koja ne može proći bez moje suze - smijem se! Smijem se jer sam konačno uvjerena da sam ja pobjednik.. Da sam ja ta koja je oživjela, i koja je sada jača nego ikad'.
Kada te neko spomene - opet se smijem! Pitate se zašto? Reći ću vam. Ljudima koji u mojim očima padnu, za koje promijenim mišljenje na gore, i ljudi čiji karakter i obraz ne liče ni na šta, zaista zaslužuju da im se smijem. Znam, izgleda malo čudno.. Ali kod mene je to tako.
Svi ti "dani melanholije", tako sam ih nazvala, su na mene jako uticali, priznajem. Ali, zapitam se dokad' više? Dokad' sve? I napokon sam dobila odgovor na pitanje.
Istina je, uradila sam mnoštvo stvari, koje ne liče na mene, i koje će vas začuditi, i zbog kojih ćete me osuđivati, ali.. Tako to i ide. Navikla sam. Znala sam da plačem po cijelu noć, i da na kraju ustanem, i u sred noći izađem napolje, pomislivši da naudim sebi. Misleći da će to riješiti sve. Ali, srećom, nisam. Ponosna sam na sebe, jer sam se toliko uspjela sačuvati. Znala sam pretjerano konzumirati cigarete. Bilo je jače od mene. To su oni dani kada sam nemoćna. Svako malo bih odlazila na neko zabačeno mjesto, plakala, pušila, i nanosila samoj sebi još veći bol. E sad, to su neke od stvari koje sam uradila. Ali, postoji još nešto. Što se tiče ovoga, znam samo za jednu osobu koja će me sigurno shvatiti, jer se i ona nalazila u istoj situaciji. Rezala sam se. To zna samo par osoba, u koje imam povjerenja. Postoji još puno stvari...
Znam, sada ste sigurno promijenili mišljenje o meni, ali, osobe kojima zaista značim će da me shvate i pomognu mi. A, ove druge.. Čudiće se i osuđivaće me. Znam. But, I don't care.
Vi koji me osuđujete.. Prvo, ne znate kako mi je bilo, niste se našli u mojoj poziciji da bi mogli pričati.. Drugo, ako vam zaista značim - pomoći ćete, a ne zaboraviti i nastaviti.
Ovo sve pokazuje kome je zaista stalo do mene. Right...
Ne kažem da je ispravno ovo što sam radila, naprotiv - nisam trebala. Niko nije vrijedan toga. Ali, opet kažem : bilo je jače od mene.
Jedan dio me usrećuje : "BILO JE". Da! To je to!
Sada sam sigurna da je bilo, i da se neće ponoviti. Neću dozvoliti. Jaka sam.

Srećna sam. :) Jaako.
Toliko od mene, za večeras..

Nešto naše..

Dani prazni,
neprolazni.
Noći duge,
pune tuge.
Suze puste,
zlouste.
Riječi prazne,
zarazne.

Tišina glasna ubija,
strašna melanholija.
Osjećanja nestvarna,
opet lažna uzbuna.
Srce lako lomljivo,
nikad' neizlječivo.

Nebo plače,
uzviče!
Ponos zgažen,
poražen!

Ona mora sebi doći,
sve će ovo jednom proći,
jer na kraju svake priče,
nova ljubav opet niče.
By : me. :)


Tjelo mi drhti,
cuje se njegov jecaj i plac.
Tako mirno i staloženo mlado tjelo,
koje u svojoj unutrašnjosti vrišti,
place i moli za pomoć.
Okrutni i bjeli svjet,
u kome te svi gaze,
u kome te niko ne razumije
i baš ih briga za tebe.
Jecaj, bol...
Opet se čuju krici i urlici,
Iz moga tjela cuju se napacene duse.
Čuje se bol koji trazi izlaz,
trazi spas...
Modro tijelo nepomično leži,
Nema vise boli.
Tišina vlada svud'
Dzaba joj je bio sav taj njen trud.
Više ničega nema,
sve je nestalo u trenu,
smrt je ukrala i moju Malenu. By : Anđela. <3

Praznina.

Nema više ničega, nikoga. Ostajem sama da se borim sa osjećanjima, sjećanjima, suzama..
Nastavlja se.. Sve se nastavlja.
Isti taj, stari osjećaj.. Iz dana u dan, kao običaj..
Ne znam, kako definisati sve ovo.. Bol. Nastavlja se isti onaj bol.
Još uvijek zaplačem kada čujem pjesmu u kojoj ptonalazim tebe, mene, nas. Kada znam da toga više nema. I neće nikada ni biti.
Još uvijek mi bude teško kada te neko spomene. Svi oni imaju pravo da te spominju, imaju hrabrosti.. Ja nemam.
Još uvijek mi je teško izgovoriti tvoje ime.
Još uvijek te osjećam. Svuda si, oko mene, i u meni. To niko ne shvata.
Još uvijek zaplačem, smoro i da vrištim, kada se sjetim svih lijepih trenutaka. Mnogo ih je, zapečaćeni su u mom srcu. I nikada odatle neće moći biti izbrisani.
I dalje osjećam tvoje ruke oko mog struka, tvoje usne prislonjene na moje.. Tvoje prste u mojoj kosi..
Vidim te u svakom drugom, zamišljam te, sanjam te, tražim te..
Ta noćna mora ne prestaje. Već danima...
I ne znam kako da zaustavim lavinu osjećanja prema nekome kome sam ja sada niko i ništa. A i da znam ne bih uspjela.. Nisam toliko jaka.
Jedva... Jedva podnosim i ovo sve...
Lako mi je po danu... Sa društvom sam, ukućanima.. Ali kako preživjeti noć? Kako preživjeti, kada znam da fali jedan dio mene? Dio, bez kog jedva da funkcionišem...
U moru radosti, i sreće, ja nalazim ostrvo tuge.. Na tom ostrvu si ti. Samo ti i niko više.
Da li će ikada prestati da boli sve što podsjeća na tebe?
Da li ću ikada moći biti ravnodušna kada te neko spomene, kada pomislim na tebe? Da li ću ikada prestati pisati ovdje o tebi? Nisam sigurna..

"Previše je suza, neispavanih noći.
Teško mi je, shvati, teško u samoći."

I dalje ti posvećujem svaki stih, svaki drhtaj, svaku suzu. I dalje te volim. To je ono što me ubija.
To je ono zbog čega se ovako osjećam.
Nisam dovoljno jaka. Nisam jaka, da bih te izbrisala iz sjećanja, iz srca, iz glave, iz misli.
Izbrisan broj i facebook prijatelj ništa ne znači. Ne znači, kada si i dalju tu. oko mene, u meni.
I niko i ništa mi ne može pomoći. Može mi privremeno biti bolje, ali bol je uvijek prisutan. Borim se sa njim.
Koliko god da je teško, izdržavam. A ni sama ne znam kako.
I šta mi ostaje?! Ostaje nada da će sve jednom prestati.
No, to je ipak samo nada.. Ponekad' je i lažna.. Ko zna...

C' est la vie.

Život ide dalje. Sada je kasno da ispravljam sve..
Slušam pjesmu "Nikada više s tobom", plačem. pišem blog.. Divno.
Plačem, da.. Nekako mi se sve skupilo, pa mi je tako lakše da se isplačem..
Nije u pitanju "ono".. Veeć.. Dođu meni tako dani, kad' mi ništa ne ide, kad' se u nešto mnogo razočaram, i onda nisam ni za šta.

Jedna od činjenica koja me razočarala, i pridodala mom "duševnom stanju" jeste ta da sam upisala gimnaziju. Ne, nije to toliko strašna škola, smjer. Nije strašno to, koliko je strašno što će mi istoriju predavati ista nastavnica iz osovne. Ne podnosim je ._. Zaključila mi je 2, ali moram vam ispričati i zašto. Bolest.
Jednoga dana, mislim da je bila srijeda, imali smo prvi čas istoriju. Ja sam, naravno, zakasnila u školu, što je kod mene česta pojava.
I to je ovako izgledalo :
ulazim ja u učionicu, bez kucanja, jer sam bila nervozna, i govorim "izvinite što sam zakasnila", i odlazim da sjednem na mjesto. U međuvremenu, dok sam "putovala" do mog' mjesta, nastavnica me pitala "A što kasniš?". E tadaa.. Uf. Onako iznervirana, bijesna, okrenem se, i kažem joj "ZATO ŠTO NISAM DOŠLA NA VRIJEME". Taj čas sam trebala odgovarati da bi mi zaključila 3, i na kraju mi nije dala da odgovaram, i zaključila mi je 2. Od tada, na ulici me ne pozdravlja.
No, dobro, nije ni to toliko loše..

Opet se vraćam na onu temu.
Nenormalno teško mi bude kad' čujem neku tužnu pjesmu, koja me podsjeti na sve. Suze same poteku.. Ja tu ne mogu ništa.. Jače je, jednostavno.
Prošlo me - jeste. Bar malo. Koliko god, dovoljeno je.
Kada bih mogla vratiti vrijeme, samo bih izbrisala sve, i nikad' ne bih poželjela ono što sam tad. :)

Motorijada.
Znam da ću ga sresti, to je sigurno. Ali, šta mogu? Nemoćna sam.
Mogu samo okrenuti glavu, pomisliti na nešto drugo i to je to. A osjećanja ostaju.
I bez obzira na to što ću ga sresti, ja jedva čekam motorijadu. :D Nedostaje mi raja.
Moram pomenuti ovo..
Vi višegrađani niste svjesni koliko ste srećni što živite tamo. Ljudi kod vas su sto puta bolji nego kod nas.
Upoznala sam nekih 5 - 6 drugova, drugarica, koji vrijede više nego 10 ovih odavde. Neka ovo ne bude uvreda za moje frendove odavde, ali, tako je.
Toliko. :)

Slučajnost..

Razmišljam, tako, danas..
Razmišljam da sam prošla mnogo puta kroz mnogo gore stvari od ovoga..
Ustvari, nije sve ovo ni toliko loše.. Dobro je. Dobro po mene, što se sve ovo završilo.. Završilo se, još, i na najbolji način. Sa jedne strane mi je drago što se završilo, a ovu drugu stranu ne otkrivam.. Bolna je, isuviše, pa mi, tako, bude lakše da je i ne spominjem..
I ne, ne trebam biti tužna što se sve završilo.. Trebam biti vesela što je ikako i postojalo.. Ipak je to jedan više ostvaren san. San koji se, doduše, pretvorio u noćnu moru.. Ali dobro, to je ona loša strana, u koju neću zalaziti..

Kao da se nešto prelomilo u meni.. Odjednom.. Kao da ničega nije ni bilo.. Osjećam. Osjećam ništa. Prema njemu. Da li je to zato što me previše povrijedio, nanio mi previše boli? Vjerovatno.. Nekako, postalo mi je svejedno.. Svejedno da li je s' njom, il' nekom desetom, da li je srećan.. Svejedno mi je.
Znam, možda se sve izokrene u meni kada ga opet vidim.. Ali postoji.. Postoji način da to ne bude tako.. Okrenuću glavu, pomisliti na nešto drugo, na nekog' drugog'. A imam na koga. I drago mi je zbog toga..
Nisam imala predstavu da će sve ispasti ovako.. Sve se desilo nekako slučajno. Slučajno je i nestalo.
Slučajno, toga dana sam otišla kod Damjana, i baš on je bio kod njega.. I, sasvim slučajno smo se sreli, upoznali, pričali.. Naši odnosi su postali sve bolji i bolji. Dopisivali bi se svakodnevno, ali sve drugarski, do nekih granica.. A onda.. Onda je odlučio da budem još jedna od onih kojima je slomio srce.
Drugog marta, sve je počelo.
Njegov dolazak u ovaj grad, naše druženje, koje kasnije prelazi u ... Hotel, i taj njegov poljubac..
Zaljubila sam se. Odbrojavala sam dane do sljedećeg puta.. I stvarno sam uživala u svemu tome.. Ne mogu reći da nisam.. Bilo je divno.
Da, bilo je..
Sada je sve to strano, izblijedilo..
Tako je i najbolje..

Toliko toga se izmjenilo. ^^

Za početak ovako : sredila sam odnose sa Stefanom, sada smo drugovi. :) Drago mi je zbog toga. :)
Onda dalje.. I think that I'm in love. :3
Osjećaj kada vas neko povrijedi, slomi vam krila, i vi opet poletite. Neprocjenjivo!
Osjećam se awesome. ^_^
I ne samo zbog toga.. Zbog više stvari.. Konačno je sve krenulo na bolje.. Motorijada, brat Dejan, društvo, oooonnnnn. ^^ Can't wait.
Odjednom se sve okrenulo. Ali sve je to uz pomoć društva. Hvala vam do neba.
Opet moram pomenuti Teodoru, jer da nije bilo nje ništa ovo ne bi bilo kako jeste. Nastojaću da za nju uradim sve što je ona za mene, pa čak i više.
Toliko puta sam pročitala onaj njen komentar, i poslije svakog čitanja bilo bi mi sve lakše. Lakše podnositi sve ovo.
Tu je i Nemanja, mica mickasta hahah. :3 I on mi je dosta pomogao, i njega ću pomenuti sada kao druga, a nekom drugom prilikom sam ga pomenula kao... :3 hahah.
Okej, kako god, jedva čekam motorijadu. :3 Zbog mnooogo stvari. :3

Danas.
Danas sam se uglavnom smarala uz komp. Mama je imala neke goste, čula su se neka djeca, ali ja ih nisam mogla čuvati. Mrzim malu djecu. >.<
Whatever, da nastavim.. Ustala sam oko 10h, doručkovala, otišla na facebook, provjerila ask i tako to. :3
Onda me deda zvao da ga nešto poslušam.. Išla sam do prodavnice, i deda mi je dao 5 KM. :3 hahah.
Onda sam došla opet na fb, čula se s' tatom, rekao je da dolazi sutra, i obradovao me sa mnogo toga :
- kupiće mi starke;
- odvešće me na motorijadu (ne moram tražiti prevoz);
- i ono najbitnije, uradiće mi majicu Crvene Jabuke! :3 Aww. I love my daddy. <3
Kasnije možda izađem malo napolje, ako ovaj vjetar smiri strasti. o.O

Toliko o tome. :3

Thaaat feeeliiiiing agaaaaiiiiinnnn.. ^^

Ghahahahah. Opet post posvećujem njemu. ZAAAAŠTOOO? xD
Stidim se. :3 Hahah, da.

Sve se okrenulo. Na bolje. Ljudi, raspoloženje mi je svaki dan sve bolje i bolje. Osjećam se great!
Da li sam se ja to opet ...... ?? Hhahahahah. :333
Osjećam nešto, osjećam da mogu radost podijeliti sa nekim, osjećam da "nije sve tako sivo". Osjećaaam. ^^
Ok, I'm just happy. Now. Ali šta će se desiti kada opet ugledam njega? Sve će početi iznova, i iznova. A ja to ne smijem dopustiti.
Dobro, uglavnom, bitno je da me sve ovo prošlooo! :3 Uživam u ljetu, ljudi. :-)

In the end..

Umjela sam da čekam. I čekala sam te. Kao nijednog do sad. I svake bih večeri legla u krevet, umotavajući oko sebe pokrivač, zamišljajući tvoje ruke. I tako već padajući u san, preplavljena raznim emocijama, pred mojim očima bi zaplesale slike trenutaka kad smo razmjenjivali poglede, dodire, osmijehe.. Ali, shvatila sam. Dosta je bilo. Prešao si granicu. Sve to su postali pusti snovi. Oni najgori, koji znaš da se neće ostvariti. Zato sam odustala. Prestala sam da čekam, iako sam bila najbolja u tome.
Istina je, nedostaješ mi... Cijelo vrijeme, svaki sekund, svaki minut, svaki sat, svaki dan.
Nedostaješ mi. Ne kao navika, ne kao reda radi, da se pokaže, da se neko sažali, već mi stvarno nedostaješ. Dušom i tijelom! Nedostaješ mi svuda, u svakom trenu.
Nedostaješ mi. Znam da si sada daleko, i da možda i ne pomisliš toliko često na mene, ali ja ne prestajem da mislim o tebi! Fale mi tvoje usne, tvoje oči, tvoji obrazi, fale mi tvoje ruke oko mog struka, onaj tvoj pogled koji me ubijedi u nestvarno, fališ mi ti...
I koliko god se trudila da to prikrijem, ne ide mi.. Nisam dobra u tome.
Povredio si me, jesi...
Da, voljela sam te.. Volim te još uvijek.. Sada je ona sa tobom, ali mojom zaslugom.. Pomirila sam se sa tim, gotovo je.. Gledala sam te kako je ljubiš, trpjela bol, sakrivala suze.. I sve to samo da bi ti bio srećan, iako tebi nije bitno to što sam ja slomljena i to što poslije tebe više nikoga neću voljeti...
I šta ostaje nakon svega ovoga? Dva stranca, jedan datum, jedna pjesma i poruke koje ćemo i ja i ti vremenom izbrisati. Šteta, mogli smo izdržati još dugo vremena, ali ti si odustao. Neću se ni ja više boriti. Gotovo je, zauvijek.
Pamtiću te samo po lijepim stvarima, toliko mogu učiniti poslije svega..

One more story about my friends. :3

ONA.
Nisam uspjela pronaći riječ kojom bih opisala tu osobu.
Da li mi je ikad' prije neko postao drag, za ovako brzo vrijeme, kao sad?
Da li mi je ikada prije neko ovako pomogao, kao ona sad, kada mi je pomoć najpotrebnija?
Nije. Nije i neće.
Mislim da se ona pronašla u svemu ovome.
Znate li osjećaj kad' vam se cijeli svijet sruši? Znate li osjećaj kada vam niko i ništa ne može pomoći, pa čak ni najbolji prijatelji sa onim "proći će"? Znate li osjećaj kada vam treba osoba koja vas u potpunosti razumije, i koja će vam zaista pomoći?
A znate li osjećaj kada se ta osoba zaista pojavi? E, pa, vidite, ja znam taj osjećaj.
Dovoljno je samo da, kada pričate s' tom osobom, da vam ne kaže "proći će" ili "nije vrijedan toga", već da uđe u razgovor s' vama. Da svaku sitnicu posebno prokomentariše, da vam objasni ono što ni vama samima nije jasno..
Prošle smo kroz isto, i radi sve kako bi mi pomogla, jer zna kako je meni, kako se osjećam..
Žao mi je što ne možemo više vremena provoditi zajedno. Žao mi je što ne znam način na koji da joj se zahvalim za sve.
Žao mi je što ranije nisam upoznala osobu kao što je ona.
Zaista, predivna, predobra osoba. Znamo se jako malo, ali, kada osoba plijeni dobrotom to se lako uoči. Ovako jak utisak nikada niko nije ostavio na mene.
Želim da i dalje ostanemo u kontaktu, i da naši odnosi budu što bolji i što slobodniji.

Toliko od mene ^^

U meni ti, a gdje sam ja?!

I poslije svega, kada god pomislim na tebe osjetim nešto u grudima, kao da me nešto steže, zasuze mi oči, ponekad čak i zadrhtim.. Zadrhtim od želje da si opet tu, i da je sve kao nekad'. Ta želja je u meni toliko jaka.. Ljudi ne shvataju, ljudi me osuđuju.. Ne mogu, ili jednostavno neće da shvate kako je kad nekoga voliš, a mrziš, i voliš to što ga mrziš, i mrziš to što ga voliš. Teško je shvatiti, ali, još je teže kada to osjećate..
Volim ga. Da, volim njegov osmjeh. Njegovo lice. Njegovu kosu. Njegove oči. Njegove usne. Njegov glas. Njegv smisao za humor. Volim... Volim svaki dio njega, ma koliko to neispravno bilo.
I znate šta još?!
Mrzim ga. Mrzim njegovu bezosjećajnost. Mrzim njegovu neobazrivost. Mrzim njegovu prevrtljivost. Mrzim njegovu dvoličnost. Mrzim tu njegovu prazninu u kojoj nedostaje duša.
Mrzim.. A volim..
Zbunjeno. Previše zbunjeno izgledam.. Da li? Da li samo izgledam? Ne, zaista sam zbunjena.
Treba mi odmor. Treba mi neko udaljeno mjesto. Udaljeno od svih. Udaljeno od mene. Moga razuma. Mojih misli. Da li postoji takvo mjesto? Plašim se da će me odgovor razočarati..
Treba mi neko, neko ko će da me voli. Bez imalo laži. Bez granica. ALI NE! Ne smijem to dopustiti. Ne smijem dopustiti da nekoga povrijedim. Slomljena sam. Da li ću moći uzvratiti tu ljubav? Ne, neću. Ne smijem dozvoliti da neko tuguje, zbog moje tuge. Ne smijem i neću!
Shvatam, nisi vrijedan ovoga. Nisi čak vrijedan ni jednog jedinog slova ovdje. Nisi! A li šta mogu?! Šta mogu kada me ubija ovo sve? Ubija me, tu,  unutra, u meni, u grudima..

I znam, ne bi bilo ispravno, ne bi bilo dobro za mene.. I znam da je nemoguće. Ali, još uvijek možeš pokupiti ostatke moje ljubavi.. Još uvijek možeš da se vratiš ovdje, u moj zagrljaj, u moju glavu, u moje snove. Možeš. Ali... Da li želiš?...
Možda.. Ma da, i bolje je što ne želiš. Nastavljam sama, koliko god to bilo nemoguće.

Ž♥

Ne, to nije samo običan bend za mene. Nije, i ne može biti!
Oni su nešto što mi je poput drugova, iako nisu tu, pored mene. Oni su jedno, CRVENA JABUKA♥ Oni su ono što me oraspoloži kada sam neraspoložena, oni su ono što će uvijek biti tu, pomoći mi, ohrabriti me. Ne postoji, za mene, ni jedan bolji bend od ovog'. Sou, da se raspišem malo.. Crvenu Jabuku sam počela slušati sasvim slučajno.. Kako? Moj tata♥ je odrastao u vremenu kada se slušao samo Ex Yu Rock. Slušao je bendove poput Parnog Valjka, Plavog Orkestra, Prljavog Kazališta, itd.. Bilo je tu još dooosta njih, recimo Riblja Čorba, Kerber, Generacija 5, Ekatarina Velika, Galija, i još mnoooogi drugi.. No, kako je odrastao, nije se "odricao" tih bendova. I pored nekog novog žanra koji je počeo slušati, ti bendovi su uvijek bili njemu najdraži..
U svojoj jedanaestoj godini, jednom, dok smo putovali negdje autom, počela je neka pjesma.. Slušala sam možda nekih pola minuta, a onda me ta ista pjesma ostavila bez daha. Ćutala sam. Slušala. Kada sam došla kući, pokušala sam se sjetiti dijela teksta, ali bilo je bezuspješno.. Pitala sam tatu kako se zove pjesma i on mi je odgovorio. Dobro sam zapamtila. Svaki naredni put kada bi se vozili autom, svirala bi pjesma i pjevao isti glas, samo drugi tekst. Nevjerovatno, svaki put kada bi ušla u auto, zahtjevala bih od tate da pusti samo to, i da ne mijenja. Godine su prolazile, i do dan danas saznala sam mnogo više o toj "nepoznatej pjesmi".. Ali, ne samo o njoj, već do mnogo više njih, meni dragih.. Najdražih!
Smješkam se dok ovo pišem.. :3
Sou, da odgonetnem zagonetku.. "Nepoznata pjesma" koja je na mene ostavila toliko jak utisak, je ustvari pjesma koja je meni omiljena, bila i biće, a to je pjesma "Sa tvojih usana".. Taj nepoznati glas, toliko prijatan, koji je bio kao lijek za moje uši, je, u stvari glas Dražena Žerića Žere.
Opet se vraćam na početak.. Nije ovo samo običan bend za mene! Nije, i ne može biti! Oni su  dio mene.

#vijerniobožavateljdogroba

Sve je ovo premalo za kraj.

Toliko toga smo mogli biti, a nismo... Kroz toliko smo stvari mogli zajedno proći, a nismo... Zašto?! Zašto si mi ovo uradio? Zašto ti je trebala ona, pored mene? Mene koja sam te voljela kao nikog' do sad. Mene koju si... Toliko povrijedio. "Šta sam mislila?! Čemu sam se nadala?!" One tipične rečenice jedne ženske osobe poslije veze, ali, realno tako je. Priznajeem... Evo, priznajem... Teško mi je. Teško mi je jer znam da je sad' moje mjesto uzela ona. Teško mi je jer znam da ti nisam ni značila, nikada. Teško mi je jer znam da me se nikad' nećeš ni sjetiti. Teško mi je jer znam da se više nikad' neće ponoviti ono naše... Sve ono što smo imali... Sve ono što si prodao, radi nekog' novog iskustva... Jednostavno mi je teško jer znam da više nikad' neću imati ovoliko ljubavi za nekog'. Teško mi je jer znam da se nešto poput ovoga između nas više neće ponoviti. Koliko god pokušavala da prikrijem - teško mi je. Sa koje god strane da pogledaš, teško mi je. Znaš šta...? Najteže od svega mi pada to što sam ti vjerovala. Znam, nisam trebala. Ali barem sam dobro naučila još jednu lekciju...
Pričam ljudima, lažem ih.. Lažem da mi je svejedno.. Lažem da sam dobro. A nisam. Naprotiv, jedva izdržavam. Borim se. Nisam svoja. Osjećam. Uzela su me k' sebi sjećanja, uspomene..
I možda ovo ne bih trebala istaći.. U stvari, ne bih ovo trebala istaći, ali još te ima u meni. Još si tu negdje. Još si dio mene. Tako bih voljela da se sve ovo ponovi, s' jedne strane. Dok se, recimo, s' druge strane borim sa tim, jer ne bih da opet patim zbog tebe, zbog nas..
No, ostaje mi samo da me tješe drugi.. Da mi govore "proći će", "biće sve u redu, vidjećeš".. I sami znaju da, koliko god pokušavali da me smire, neće uspjeti. Ovo je nešto što je jače od mene. Lomi me. Gazi me. Ja osjećam.
Ovdje stajem, umorna od svega...

Učinilo mi se...?

Na trenutak sam pomislila da mogu život da učinim zanimljivijim. Na neki, moram priznati, čudan način... Hahah, sjedim tako u sobi, za kompjuterom, i gledam neke slike s' nakitom, awh, nakitom koji je inače divan, i razmišljam "eh da mi je".. Da pojasnim, gledala sam neki lančić, sa zvjezdicom, onako bio je baš kjut :3 Onda odem do kupatila, gdje mi inače stoji kutijica s' nakitom, i nađem neku zvjezdicu, koju mi je inače poklonila drugarica. :3 Onda skontam da mi za izvanredan lančić treba još samo onaj dio koji ide oko vrata, aww. Tražila sam, tako, prevrtala, i naaapokon sam naašlaa. :d
Spojila sam to dvoje, i dobila sam lančić sa slike. :3 Morate priznati da je super! Hahah.
Tu je i narukvica, da. :3
No, koliko god ovo bolesno zvučalo, ovo je za mene značilo da u životu uz malo truda i razmišljanja mogu da postignem ono što hoću (iako sam do zaključka došla na osnovu laganog primjera).
Shvatila sam da u ovome uživam, jer imam dara za ovakve stvari, a i kreativna sam.
Dok radim ovakve stvari, ne razmišljem o stvarima koje se tiču mene, mojih unutrašnjih osjećanja, i to mi jako znači, i pomaže. :)
Kad' već pomenuh osjećanja, što jako rijetko radim, malo ću i o njima. Osjećam nešto. Prema kome? Prema čemu? Da li to iko zna...

Nema mene, samo sene i uspomene..

Prokleti, srećni, zagrljeni ljudi, te uloge su bile naše..
Gotovo je sve.. Možda nije ni počelo, možde ničega nije ni bilo..
Možda je bilo nešto samo u meni, ali ne i u drugima.. I ne isplati se vjerovati, otkrivati neka tamo osjećanja, bespotrebna, bezvrijedna..Uzalud je to. Ostaju mi samo sjećanja..Sjećanja na nekog' ko se mene možda nikada neće ni sjetiti.. I, da, znam da je tako. Sigurno je tako. Jedna od.. I reci šta je to ponos, šta je sram?!
To vrijeme... Taj period... Ne mogu zaboraviti.. Voljela bih, ali je nemoguće. Nažalost.
Pokušaću se uvijek sjećati samo lijepih trenutaka, onih prijatnih, iako su bili lažni...
Bez duše si niko, bez duše si ništa... Dogodiće se nekad' i tebi nešto slično kao meni ovo, proćićeš kroz isto, ne zaboravi..

Kroz suze, jecaje, priznajem... Ostaješ u meni zauvijek...