In the end..

Umjela sam da čekam. I čekala sam te. Kao nijednog do sad. I svake bih večeri legla u krevet, umotavajući oko sebe pokrivač, zamišljajući tvoje ruke. I tako već padajući u san, preplavljena raznim emocijama, pred mojim očima bi zaplesale slike trenutaka kad smo razmjenjivali poglede, dodire, osmijehe.. Ali, shvatila sam. Dosta je bilo. Prešao si granicu. Sve to su postali pusti snovi. Oni najgori, koji znaš da se neće ostvariti. Zato sam odustala. Prestala sam da čekam, iako sam bila najbolja u tome.
Istina je, nedostaješ mi... Cijelo vrijeme, svaki sekund, svaki minut, svaki sat, svaki dan.
Nedostaješ mi. Ne kao navika, ne kao reda radi, da se pokaže, da se neko sažali, već mi stvarno nedostaješ. Dušom i tijelom! Nedostaješ mi svuda, u svakom trenu.
Nedostaješ mi. Znam da si sada daleko, i da možda i ne pomisliš toliko često na mene, ali ja ne prestajem da mislim o tebi! Fale mi tvoje usne, tvoje oči, tvoji obrazi, fale mi tvoje ruke oko mog struka, onaj tvoj pogled koji me ubijedi u nestvarno, fališ mi ti...
I koliko god se trudila da to prikrijem, ne ide mi.. Nisam dobra u tome.
Povredio si me, jesi...
Da, voljela sam te.. Volim te još uvijek.. Sada je ona sa tobom, ali mojom zaslugom.. Pomirila sam se sa tim, gotovo je.. Gledala sam te kako je ljubiš, trpjela bol, sakrivala suze.. I sve to samo da bi ti bio srećan, iako tebi nije bitno to što sam ja slomljena i to što poslije tebe više nikoga neću voljeti...
I šta ostaje nakon svega ovoga? Dva stranca, jedan datum, jedna pjesma i poruke koje ćemo i ja i ti vremenom izbrisati. Šteta, mogli smo izdržati još dugo vremena, ali ti si odustao. Neću se ni ja više boriti. Gotovo je, zauvijek.
Pamtiću te samo po lijepim stvarima, toliko mogu učiniti poslije svega..