Eto, vi koji ovo čitate.. Sasvim iskreno, uvjereno, bez pretvaranja mogu reći da se jedna noćna mora završila.. To je bila ona, ljubavna..Prestalo je sve. I radujem se tome. E sad, kako se osjećam sada? Osjećam se uvjereno, izdržljivo, radosno, zrelo.. Osjećam da nije sve onako kako je izgledalo tih dana.. Ono što je sada zaista najbitnije je to, da sam konačno ustala poslije pada, i nastavila još brže, življe! Kada vratim film unazad, nekoliko dana, bude mi krivo jer sam uradila par stvari zbog te melanholije.. Uzimala je maha kod mene, bila sam nemoćna.. Ali bitno je da je košmar završio.
Kada pustim tužnu pjesmu, koja ne može proći bez moje suze - smijem se! Smijem se jer sam konačno uvjerena da sam ja pobjednik.. Da sam ja ta koja je oživjela, i koja je sada jača nego ikad'.
Kada te neko spomene - opet se smijem! Pitate se zašto? Reći ću vam. Ljudima koji u mojim očima padnu, za koje promijenim mišljenje na gore, i ljudi čiji karakter i obraz ne liče ni na šta, zaista zaslužuju da im se smijem. Znam, izgleda malo čudno.. Ali kod mene je to tako.
Svi ti "dani melanholije", tako sam ih nazvala, su na mene jako uticali, priznajem. Ali, zapitam se dokad' više? Dokad' sve? I napokon sam dobila odgovor na pitanje.
Istina je, uradila sam mnoštvo stvari, koje ne liče na mene, i koje će vas začuditi, i zbog kojih ćete me osuđivati, ali.. Tako to i ide. Navikla sam. Znala sam da plačem po cijelu noć, i da na kraju ustanem, i u sred noći izađem napolje, pomislivši da naudim sebi. Misleći da će to riješiti sve. Ali, srećom, nisam. Ponosna sam na sebe, jer sam se toliko uspjela sačuvati. Znala sam pretjerano konzumirati cigarete. Bilo je jače od mene. To su oni dani kada sam nemoćna. Svako malo bih odlazila na neko zabačeno mjesto, plakala, pušila, i nanosila samoj sebi još veći bol. E sad, to su neke od stvari koje sam uradila. Ali, postoji još nešto. Što se tiče ovoga, znam samo za jednu osobu koja će me sigurno shvatiti, jer se i ona nalazila u istoj situaciji. Rezala sam se. To zna samo par osoba, u koje imam povjerenja. Postoji još puno stvari...
Znam, sada ste sigurno promijenili mišljenje o meni, ali, osobe kojima zaista značim će da me shvate i pomognu mi. A, ove druge.. Čudiće se i osuđivaće me. Znam. But, I don't care.
Vi koji me osuđujete.. Prvo, ne znate kako mi je bilo, niste se našli u mojoj poziciji da bi mogli pričati.. Drugo, ako vam zaista značim - pomoći ćete, a ne zaboraviti i nastaviti.
Ovo sve pokazuje kome je zaista stalo do mene. Right...
Ne kažem da je ispravno ovo što sam radila, naprotiv - nisam trebala. Niko nije vrijedan toga. Ali, opet kažem : bilo je jače od mene.
Jedan dio me usrećuje : "BILO JE". Da! To je to!
Sada sam sigurna da je bilo, i da se neće ponoviti. Neću dozvoliti. Jaka sam.
Srećna sam. :) Jaako.
Toliko od mene, za večeras..
Kada pustim tužnu pjesmu, koja ne može proći bez moje suze - smijem se! Smijem se jer sam konačno uvjerena da sam ja pobjednik.. Da sam ja ta koja je oživjela, i koja je sada jača nego ikad'.
Kada te neko spomene - opet se smijem! Pitate se zašto? Reći ću vam. Ljudima koji u mojim očima padnu, za koje promijenim mišljenje na gore, i ljudi čiji karakter i obraz ne liče ni na šta, zaista zaslužuju da im se smijem. Znam, izgleda malo čudno.. Ali kod mene je to tako.
Svi ti "dani melanholije", tako sam ih nazvala, su na mene jako uticali, priznajem. Ali, zapitam se dokad' više? Dokad' sve? I napokon sam dobila odgovor na pitanje.
Istina je, uradila sam mnoštvo stvari, koje ne liče na mene, i koje će vas začuditi, i zbog kojih ćete me osuđivati, ali.. Tako to i ide. Navikla sam. Znala sam da plačem po cijelu noć, i da na kraju ustanem, i u sred noći izađem napolje, pomislivši da naudim sebi. Misleći da će to riješiti sve. Ali, srećom, nisam. Ponosna sam na sebe, jer sam se toliko uspjela sačuvati. Znala sam pretjerano konzumirati cigarete. Bilo je jače od mene. To su oni dani kada sam nemoćna. Svako malo bih odlazila na neko zabačeno mjesto, plakala, pušila, i nanosila samoj sebi još veći bol. E sad, to su neke od stvari koje sam uradila. Ali, postoji još nešto. Što se tiče ovoga, znam samo za jednu osobu koja će me sigurno shvatiti, jer se i ona nalazila u istoj situaciji. Rezala sam se. To zna samo par osoba, u koje imam povjerenja. Postoji još puno stvari...
Znam, sada ste sigurno promijenili mišljenje o meni, ali, osobe kojima zaista značim će da me shvate i pomognu mi. A, ove druge.. Čudiće se i osuđivaće me. Znam. But, I don't care.
Vi koji me osuđujete.. Prvo, ne znate kako mi je bilo, niste se našli u mojoj poziciji da bi mogli pričati.. Drugo, ako vam zaista značim - pomoći ćete, a ne zaboraviti i nastaviti.
Ovo sve pokazuje kome je zaista stalo do mene. Right...
Ne kažem da je ispravno ovo što sam radila, naprotiv - nisam trebala. Niko nije vrijedan toga. Ali, opet kažem : bilo je jače od mene.
Jedan dio me usrećuje : "BILO JE". Da! To je to!
Sada sam sigurna da je bilo, i da se neće ponoviti. Neću dozvoliti. Jaka sam.
Srećna sam. :) Jaako.
Toliko od mene, za večeras..
