Sve je ovo premalo za kraj.

Toliko toga smo mogli biti, a nismo... Kroz toliko smo stvari mogli zajedno proći, a nismo... Zašto?! Zašto si mi ovo uradio? Zašto ti je trebala ona, pored mene? Mene koja sam te voljela kao nikog' do sad. Mene koju si... Toliko povrijedio. "Šta sam mislila?! Čemu sam se nadala?!" One tipične rečenice jedne ženske osobe poslije veze, ali, realno tako je. Priznajeem... Evo, priznajem... Teško mi je. Teško mi je jer znam da je sad' moje mjesto uzela ona. Teško mi je jer znam da ti nisam ni značila, nikada. Teško mi je jer znam da me se nikad' nećeš ni sjetiti. Teško mi je jer znam da se više nikad' neće ponoviti ono naše... Sve ono što smo imali... Sve ono što si prodao, radi nekog' novog iskustva... Jednostavno mi je teško jer znam da više nikad' neću imati ovoliko ljubavi za nekog'. Teško mi je jer znam da se nešto poput ovoga između nas više neće ponoviti. Koliko god pokušavala da prikrijem - teško mi je. Sa koje god strane da pogledaš, teško mi je. Znaš šta...? Najteže od svega mi pada to što sam ti vjerovala. Znam, nisam trebala. Ali barem sam dobro naučila još jednu lekciju...
Pričam ljudima, lažem ih.. Lažem da mi je svejedno.. Lažem da sam dobro. A nisam. Naprotiv, jedva izdržavam. Borim se. Nisam svoja. Osjećam. Uzela su me k' sebi sjećanja, uspomene..
I možda ovo ne bih trebala istaći.. U stvari, ne bih ovo trebala istaći, ali još te ima u meni. Još si tu negdje. Još si dio mene. Tako bih voljela da se sve ovo ponovi, s' jedne strane. Dok se, recimo, s' druge strane borim sa tim, jer ne bih da opet patim zbog tebe, zbog nas..
No, ostaje mi samo da me tješe drugi.. Da mi govore "proći će", "biće sve u redu, vidjećeš".. I sami znaju da, koliko god pokušavali da me smire, neće uspjeti. Ovo je nešto što je jače od mene. Lomi me. Gazi me. Ja osjećam.
Ovdje stajem, umorna od svega...

Učinilo mi se...?

Na trenutak sam pomislila da mogu život da učinim zanimljivijim. Na neki, moram priznati, čudan način... Hahah, sjedim tako u sobi, za kompjuterom, i gledam neke slike s' nakitom, awh, nakitom koji je inače divan, i razmišljam "eh da mi je".. Da pojasnim, gledala sam neki lančić, sa zvjezdicom, onako bio je baš kjut :3 Onda odem do kupatila, gdje mi inače stoji kutijica s' nakitom, i nađem neku zvjezdicu, koju mi je inače poklonila drugarica. :3 Onda skontam da mi za izvanredan lančić treba još samo onaj dio koji ide oko vrata, aww. Tražila sam, tako, prevrtala, i naaapokon sam naašlaa. :d
Spojila sam to dvoje, i dobila sam lančić sa slike. :3 Morate priznati da je super! Hahah.
Tu je i narukvica, da. :3
No, koliko god ovo bolesno zvučalo, ovo je za mene značilo da u životu uz malo truda i razmišljanja mogu da postignem ono što hoću (iako sam do zaključka došla na osnovu laganog primjera).
Shvatila sam da u ovome uživam, jer imam dara za ovakve stvari, a i kreativna sam.
Dok radim ovakve stvari, ne razmišljem o stvarima koje se tiču mene, mojih unutrašnjih osjećanja, i to mi jako znači, i pomaže. :)
Kad' već pomenuh osjećanja, što jako rijetko radim, malo ću i o njima. Osjećam nešto. Prema kome? Prema čemu? Da li to iko zna...