In the end..

Umjela sam da čekam. I čekala sam te. Kao nijednog do sad. I svake bih večeri legla u krevet, umotavajući oko sebe pokrivač, zamišljajući tvoje ruke. I tako već padajući u san, preplavljena raznim emocijama, pred mojim očima bi zaplesale slike trenutaka kad smo razmjenjivali poglede, dodire, osmijehe.. Ali, shvatila sam. Dosta je bilo. Prešao si granicu. Sve to su postali pusti snovi. Oni najgori, koji znaš da se neće ostvariti. Zato sam odustala. Prestala sam da čekam, iako sam bila najbolja u tome.
Istina je, nedostaješ mi... Cijelo vrijeme, svaki sekund, svaki minut, svaki sat, svaki dan.
Nedostaješ mi. Ne kao navika, ne kao reda radi, da se pokaže, da se neko sažali, već mi stvarno nedostaješ. Dušom i tijelom! Nedostaješ mi svuda, u svakom trenu.
Nedostaješ mi. Znam da si sada daleko, i da možda i ne pomisliš toliko često na mene, ali ja ne prestajem da mislim o tebi! Fale mi tvoje usne, tvoje oči, tvoji obrazi, fale mi tvoje ruke oko mog struka, onaj tvoj pogled koji me ubijedi u nestvarno, fališ mi ti...
I koliko god se trudila da to prikrijem, ne ide mi.. Nisam dobra u tome.
Povredio si me, jesi...
Da, voljela sam te.. Volim te još uvijek.. Sada je ona sa tobom, ali mojom zaslugom.. Pomirila sam se sa tim, gotovo je.. Gledala sam te kako je ljubiš, trpjela bol, sakrivala suze.. I sve to samo da bi ti bio srećan, iako tebi nije bitno to što sam ja slomljena i to što poslije tebe više nikoga neću voljeti...
I šta ostaje nakon svega ovoga? Dva stranca, jedan datum, jedna pjesma i poruke koje ćemo i ja i ti vremenom izbrisati. Šteta, mogli smo izdržati još dugo vremena, ali ti si odustao. Neću se ni ja više boriti. Gotovo je, zauvijek.
Pamtiću te samo po lijepim stvarima, toliko mogu učiniti poslije svega..

One more story about my friends. :3

ONA.
Nisam uspjela pronaći riječ kojom bih opisala tu osobu.
Da li mi je ikad' prije neko postao drag, za ovako brzo vrijeme, kao sad?
Da li mi je ikada prije neko ovako pomogao, kao ona sad, kada mi je pomoć najpotrebnija?
Nije. Nije i neće.
Mislim da se ona pronašla u svemu ovome.
Znate li osjećaj kad' vam se cijeli svijet sruši? Znate li osjećaj kada vam niko i ništa ne može pomoći, pa čak ni najbolji prijatelji sa onim "proći će"? Znate li osjećaj kada vam treba osoba koja vas u potpunosti razumije, i koja će vam zaista pomoći?
A znate li osjećaj kada se ta osoba zaista pojavi? E, pa, vidite, ja znam taj osjećaj.
Dovoljno je samo da, kada pričate s' tom osobom, da vam ne kaže "proći će" ili "nije vrijedan toga", već da uđe u razgovor s' vama. Da svaku sitnicu posebno prokomentariše, da vam objasni ono što ni vama samima nije jasno..
Prošle smo kroz isto, i radi sve kako bi mi pomogla, jer zna kako je meni, kako se osjećam..
Žao mi je što ne možemo više vremena provoditi zajedno. Žao mi je što ne znam način na koji da joj se zahvalim za sve.
Žao mi je što ranije nisam upoznala osobu kao što je ona.
Zaista, predivna, predobra osoba. Znamo se jako malo, ali, kada osoba plijeni dobrotom to se lako uoči. Ovako jak utisak nikada niko nije ostavio na mene.
Želim da i dalje ostanemo u kontaktu, i da naši odnosi budu što bolji i što slobodniji.

Toliko od mene ^^