U meni ti, a gdje sam ja?!

I poslije svega, kada god pomislim na tebe osjetim nešto u grudima, kao da me nešto steže, zasuze mi oči, ponekad čak i zadrhtim.. Zadrhtim od želje da si opet tu, i da je sve kao nekad'. Ta želja je u meni toliko jaka.. Ljudi ne shvataju, ljudi me osuđuju.. Ne mogu, ili jednostavno neće da shvate kako je kad nekoga voliš, a mrziš, i voliš to što ga mrziš, i mrziš to što ga voliš. Teško je shvatiti, ali, još je teže kada to osjećate..
Volim ga. Da, volim njegov osmjeh. Njegovo lice. Njegovu kosu. Njegove oči. Njegove usne. Njegov glas. Njegv smisao za humor. Volim... Volim svaki dio njega, ma koliko to neispravno bilo.
I znate šta još?!
Mrzim ga. Mrzim njegovu bezosjećajnost. Mrzim njegovu neobazrivost. Mrzim njegovu prevrtljivost. Mrzim njegovu dvoličnost. Mrzim tu njegovu prazninu u kojoj nedostaje duša.
Mrzim.. A volim..
Zbunjeno. Previše zbunjeno izgledam.. Da li? Da li samo izgledam? Ne, zaista sam zbunjena.
Treba mi odmor. Treba mi neko udaljeno mjesto. Udaljeno od svih. Udaljeno od mene. Moga razuma. Mojih misli. Da li postoji takvo mjesto? Plašim se da će me odgovor razočarati..
Treba mi neko, neko ko će da me voli. Bez imalo laži. Bez granica. ALI NE! Ne smijem to dopustiti. Ne smijem dopustiti da nekoga povrijedim. Slomljena sam. Da li ću moći uzvratiti tu ljubav? Ne, neću. Ne smijem dozvoliti da neko tuguje, zbog moje tuge. Ne smijem i neću!
Shvatam, nisi vrijedan ovoga. Nisi čak vrijedan ni jednog jedinog slova ovdje. Nisi! A li šta mogu?! Šta mogu kada me ubija ovo sve? Ubija me, tu,  unutra, u meni, u grudima..

I znam, ne bi bilo ispravno, ne bi bilo dobro za mene.. I znam da je nemoguće. Ali, još uvijek možeš pokupiti ostatke moje ljubavi.. Još uvijek možeš da se vratiš ovdje, u moj zagrljaj, u moju glavu, u moje snove. Možeš. Ali... Da li želiš?...
Možda.. Ma da, i bolje je što ne želiš. Nastavljam sama, koliko god to bilo nemoguće.