.jpg)
Sve se nastavlja.. Samo je sada još gore.. Šta se ovo dešava sa mnom? Nisam dobro. Osjećam to.
Noćas sam se dosta puta probudila, nisam mogla da zaspim. Razmišljala sam o svemu. Plakala sam..
Svega sam se sjetila.. I Stefana, i svega.. Opet. Dugo mi je trebalo da zaspim. A onda, i kad' sam zaspala probudila sam se za tri sata. Toliko sam spavala. Ustala sam, sjela za komp.. Iz kuhinje se na tv-u čula pjesma, bila mi je poznata.. Otišla sam da vidim koja je.. Iii, da. Nisam trebala. Bila je upravo ona prokleta pjesma, koja me na sve podsjeti. Onako uplakana, srušila sam se na pod ispred tv-a, i slušala.. Plakala.. Na glas.. Jecala sam kao nikad' do sad'.. To je bila pjesma "Za godine tvoje". Svaki put kada čujem pjesmu od Van Gogh-a, bilo koju, loše mi je, jako.. Ali kada čujem ovu pjesmu, 7 dana poslije toga ne mogu da dođem sebi. Toliko jako utiče na mene.
Da li se to opet vraća sva ona bol? Zašto me "pogađaju" pjesme Van Gogh-a? Da, znam odgovor.. Taj 27. jun, i koncert na kom' mi se svijet srušio.. Opet pišem o tome, ali jače je od mene..
Nije mi žao njega, već mi je krivo što je ovo još jedan poraz za mene.. I najteže se nosim s' porazima, i stalno mi se dešavaju.. Valjda to tako mora..
Želiim, ali jako želim da odem odavde, i da više nikad' ne pomislim ni na šta što me sjeća na taj poraz. Ali je sve to nemoguće.
Često se zapitam, da li ikad' pomisli na to kako je meni? I čini mi se da znam odgovor.. Ne. Ne zanima ga.
Ja se iskreno nadam da će doći vrijeme kad' će i mene biti briga za sve. Znam, neću ga zaboraviti. Ali, samo bih voljela da mi ne bude teško kad' ga se sjetim.
Priznajem, kad' se sjetim lijepih trenutaka oslika se osmjeh na mom licu.. Ne znam, ali drago mi je što se desilo, jer mi je bilo lijepo. Zato mi je i krivo što više ničeg' nema.
Drago mi je što sad postoji neko drugi, i nadam se da se neće dogoditi ništa slično ovome sa Stefanom, a kamoli da se ponovi isto.. Ne bih mogla podnijeti..
Dajem sve od sebe, zaista.
Pa ipak je teško ustati poslije pada, people..
Toliko o tome, ne da mi se više pisati, želim da se na miru isplačem, biće mi laške.. Bye.
I ovi dani neku tugu nose..
Nije ovo ništa. Preživjela sam puno gore. Samo, vraća se. Stalno. Tu je negdje, i privremeno nestane, i taman kad' se ponadam da je sve prošlo.. Opet se sve vrati. Čak bude i gore.. Zašto? Zaašto?!
Love = pain.
Opet. Nekako.. Ne, nije ono staro u pitanju. Već nešto sasvim novo. (I)
Želim. Osjećam. Voljela bih.. A šta znam?!..
Meni je, iskreno, jako stalo. Ali, da li je tako s' druge strane?! Druga strana tvrdi da jeste, mada.. Meni tako ne izgleda. "Da me voliš istinski, onako dečije." Pa, ja to sve vrijeme i pokušavam, ali ne uspijevam, jer postoji neki zid oko tebe. I taj zid mi ne da. To me uništava.
Dani tuge..
Opet mi se budi tuga.. Tuga najveća.
Svi ovi dani.. Šugavi, prazni, nikakvi. Nije to to. Nisam srećna baš nešto.. Priznajem to. Želim da pobjegnem od svega, bar privremeno. Bilo bi mi lakše.. Ali, kako pobjeći od sebe? Od svojih grešaka? Nemoguće.
Moju tajnu neće saznati nikad' niko..
Poželim da nekome kažem.. Ali, kako ću?! Šta će biti poslije?
Znam, bilo bi mi lakše da neko zna, ali, opet, kako bih se osjećala? Glupo, da. Kao poslednji debil. Zato je najbolje ovako. Jedino stranice mog' dnevnika znaju sve.. One su jedine koje čuvaju sve moje tajne..
Sadness.
Again. Sada dok pišem ovo, opet se prepirem. Zašto je ovih dana tako? Obuzela me je neka nervoza, šta li.. Teško mi je nositi se sa svim ovim. Uvijek kada s iznerviram napišem "I don't give a fuck", ili "whatever", ali to me još više ubije. I uvijek se poslije toga javim. To sam uradila ovaj put, i javila se, i opet sve isto sa "I don't give a fuck".
God. What's wrong with me?!
"Nedostupna i depresivna". Jesam li?! Ovo drugo možda da, ali ovo prvo nikako. Sve vrijeme pokušavam nešto, ali ne uspijevam zbog te tamo nedostupnosti.
Uvijek sam ja kriva.. -.-'
.jpg)
